Bazga miriše na jedno drugo djetinjstvo.

Jer ono prvo djetinjstvo kojeg se odmah sjetim i za kojeg i ne moram sklopiti oči da ga prizovem u sjećanje miriše na sol, Coppertone i zrele breskve. Tako sam kao dijete provodila dane – s prijateljicama ili rodicom na plaži u plićaku, izvodeći kolutove, stojeve na rukama, skačući sa stijene koju su osakatili da bi se za nju lakše vezali gliseri i s koje djeca više neće skakati niti na njoj igrati “pjene” bez obzira na to što je sva prilika da bi na sluzavoj morskoj travi kao i sva djeca prije njih polomila glavu ili u najmanju ruku zaradila šampionsku modricu. Igra i smijeh sve dok mama ne bi na prozor stavila kariranu krpu. To je bio znak da je vrijeme za ručak i pauzu od sunca i mora. Popodne nastavak, a onda oko 19.00 h Cruz Castillo i Eden, 84539. nastavak. U nekim godinama Baywatch, a u nekim drugima vikendom Beverly Hills + odmah u nizu Melrose Place.

A ovo drugo djetinjstvo s u kojem miriše sok od bazge zakopano je negdje malo dublje ispod svih tih slojeva ručnika za kupanje i televizijskih trakavica. Bazga uostalom i nije nešto što biste na prvu povezali s Gradom i zapravo je ni danas ne povezujem s Dubrovnikom nego s Mostarom. S jednom malom kuhinjom u ulici koja se nekih davnih dana zvala Šantićeva, a današnje joj ime ne znam. Ta su 2 ili 3 metra kvadratna nahranila više ljudi nego što bih ja za četiri života. U njima jedna topla, tiha, požrtvovna i dobra žena, Ljilja. Kojim god biste birokratskim putem krenuli, ne biste došli do našeg srodstva, ali ona je moja druga baka jer je Javor bio najbliže ocu što sam imala. Da je s nama, prije tri dana proslavili bismo mu rođendan. Sad Ljilju nažalost vrlo rijetko vidim, život nekako gazi prevelikom brzinom, ali pomisao na nju miriše na svako jutro pečen svježi kruh, na kifle, meso s roštilja, domaći sok od šipka i onaj od zove.

Prvi put sam sok od bazge probala kad smo otvorili paket koji je jednom prilikom Ljilja poslala po rođacima koji su dolazili iz Mostara u Dubrovnik. Među hrpom domaćeg povrća, kobasica i pečenica za koje bismo danas sa Schengenom vjerojatno zaradili progon iz EU našla se i jedna plastična boca s nečim žućkastim unutra. Ne bi se baš moglo reći da je taj prizor razbuktao moju dječju maštu i boci ne bih ni primirisala da nije bilo Javorovog oduševljenja. Na stolu su odmah zazveckale čaše s ledom, zamutio nam je sok i baš se na Proustovu tragu jasno sjećam kako sam se dječje ponosno osjećala što pijem sok od – hej (!!) – cvijeća. Novo, neočekivano, otkriveno po prvi put, nešto kao gastronomski prvi poljubac.

Kako tad, tako sad. Kad na bilo kojem jelovniku i na bilo kojoj karti pića ugledam bilo kakav, ma i najmanji spomen bazge, nema nikakve sumnje što ću naručiti. Jer neka pića jednostavno mirišu na tihu sreću.

Fotografije koje vidite već dvije godine spavaju na hard disku i čekaju svoj red i sad, kad sam napokon sjela zapisati recept da mi bez njegove objave ne proleti još jedna sezona bazge, nije mi ni na kraj pameti bilo u kojim ćemo davnim danima završiti. Ipak, drago mi je da jesmo i nekako mi se čini da su slike čekale baš ovaj tekst.

Sirup možete raditi samo s bazgom ili kao što sam taj ovaj ja, u kombinaciji sa svježom mentom, otprilike na Ljiljin način, ali s dozom nečega moga. Dodajte i vi nečega svoga i nek’ vam ovo kasno proljeće miriše na najljepše mirise djetinjstva.