Prvo, hvala vam svima koji ste glasali u izboru za blog dana. Meni vam inače puno više od glasova znači to što ima šačica vas koji redovno svratite, pročitate što ima novog, kažete sviđa li vam se nešto ili ne, date konstruktivan prijedlog ili kritiku. Tako svi učimo nešto jedni od drugih i osobno mi je puno draže da mi kažete, kao kolegica blogerica volim-kuhati (kod koje inače ima jedna vrlo primamljiva tjestenina) „ovo je nešto najgore što sam u životu probala“ nego „pozzzzz, dođi kod mene pa komentiraj“. O ukusima se na ovom blogu itekako raspravlja, a o žicanju komentara uopće neću govoriti, možete i sami pretpostaviti koliko mi je ta pojava mila i draga.
Oni koji su redovno čitali ovaj blog ovih nekoliko mjeseci koliko je na bespućima interneta su vjerojatno upoznati s činjenicom da sam u prošlom semestru slušala Shakespearea na faksu i da mi je izlazio na uši i da je to bio najgori predmet u mom životu i da nisam znala kako se toga riješiti i da mi se u jednom trenutku činilo da to nikad neću ni položiti itd. itd. itd. Poslije kiše dolazi sunce (danas sam puna mudrih narodnih) pa sam tako i taj ispit položila neki dan, i to s puno boljim uspjehom nego što sam se nadala. Kao što to obično biva, kad pogledaš unatrag, sve skupa i ne izgleda tako strašno (iako je ta ista stvar izgledala gotovo nesavladiva prije nego što se s njom uhvatilo ukoštac). Tako i ja sad razmišljam da pogledam još koju BBC-jevu adaptaciju Shekijevih djela, a prije svega mjesec dana mi se dizao želudac kad bih samo pomislila na Kralja Leara, Oluju ili ne daj Bože Richarda III.
Koje veze taj moj ispit ima s vama sad se vjerojatno pitate. Pa s vama nema baš neke posebne (osim ako neki od vas nisu slušali taj kolegij sa mnom), ali ima s ovim kolačem o kojemu će danas biti riječi. Naime, odlučila sam da ovaj kolač ide našem dragom Shakespeareu u čast… i činjenici da sam ga se riješila, naravno.
U početku sam htjela da to bude nešto tipično britansko tipa Yorkshire pudding ili trifle ili fish and chips, ali kao što je to obično slučaj s ljudima koji su vage u horoskopu – predomislila sam se. Rodica mi je pričala o kolaču koji je jela s dečkom u Londonu i koji joj se strašno svidio, onda sam ga jednom probala u njenoj izvedbi pa je došao red i na mene da se okušam.
Smatra se da je ovaj kolač (engleski mu je naziv Sticky Date Pudding) prvi put ugledao svjetlo dana u kuhinji Francisa Coulsona 1960. godine u Lake Districtu, a navodno ideja za recept potiče s juga Engleske. Prema drugoj teoriji, začetnica ideje o nečemu ovako slasnom je bila vlasnica jednog puba u Millingtonu koja je desert kreirala 1907. za svoje posjetitelje. U svakom slučaju Coulson je bio taj koji je recept približio široj publici i ljubazno ga podijelio s ostatkom stanovnika kugle zemaljske (a ne kao neki koje zamolite za recept za tortu pa vam ga oni ne daju iako uporno obećavaju da hoće, iako i vi i oni znate da ne žele).
nećete se ljutiti radi jednog pogleda straga?
Godine 2006. najpoznatiji američki proizvođač sladoleda Häagen-Dazs je imao natjecanje za novi okus sladoleda koji se proizvoditi u ograničenom izdanju (tj. trebao se proizvoditi od srpnja 2006. do siječnja 2007. godine), ali su ga zbog iznimne popularnosti odlučili uvrstiti među stalne okuse koje potrošači imaju na raspolaganju.
S obzirom na to da kod nas (nažalost!) nema Häagen-Dazsa, zadovoljit ćemo se i kolačem.
datulje s vodom i sodom bikarobonom
boja kolača je od datulja, tu nema ni kapi čokolade/kakaa
