Stoput me pitaju kako odabirem recept. U principu, na dva načina, možda tri. Prvi i najčešći je da mi nešto zapne za oko dok listam neku kuharicu/časopis ili kad pregledavam neki blog i kad pomislim: „To fakat moram probati!“ To znači da će me taj recept kopkati i biti mi negdje u primozgu sve dok se ne pojavi prvi slobodni trenutak u kojem ću se zavući u kuhinju i udovoljiti svojoj znatiželji. Obično se dogodi da me ti recepti toliko oduševe da se vrlo brzo pojave tu negdje da ih i vi možete isprobati.
Druga je opcija sasvim obratna – imam cijeli popis recepata koje bih htjela kad-tad isprobati, ali nije mi toliko napeto da to učinim baš odmah pa ih spremim u neki folder ili na neku nepreglednu listu linkova ili nešto slično. I onda oni čekaju. I čekaju… I čekaju. Čekaju trenutak kad imam vremena, a nemam neki „moram-te-isprobati-odmah“ recept kao iz slučaja br. Jedan.
Treći je slučaj kad mi se baš nešto određeno u tom trenutku jede, a onda uglavnom pribjegavam već provjerenim i pouzdanim receptima pa vas o tome i ne obavještavam (nije baš da vas zanima kad je raštika na meniju).
Ovaj je recept iz prve kategorije – čim sam ga ugledala, znala sam da će definitivno završiti u pećnici, a budući da je bio ugovoren nedjeljni ručak s Loretom, jednom od mojih najdražih kolegica koja k tome obožava dobre kolače, imala sam i savršen izgovor za pečenje. Ona mi je posudila brener koji je potreban za dobivanje karamela na vrhu pite, tako da ni s tehničke strane nije bilo teškoća i pečenje je moglo početi.
Inače, recept sam pronašla u francuskom časopisu „Cuisine et vins“, ali količine sam ovdje mrvicu promijenila jer je bilo zaista previše kreme u odnosu na tijesto. Nemojte me krivo shvatiti, ja o-bo-ža-vam kremu, ali u plehu jednostavno nema mjesta da sve to stane.
Ako dosad niste imali priliku isprobati crème brûlée, krajnji je čas da se to promijeni. Zvuči i izgleda vrlo fensi, ali ustvari riječ je o kremi na bazi jaja s aromom po želji sa slojem tvrdog karamela na vrhu (sjetite se samo divne Amélie i krckanja karamela kad ona po njemu udari žličicom da bi došla do kreme – ako ne znate o čemu pričam, klik ovdje).
I zadnje, ako se pitate što s ovim receptom ako nemate brener. Nudim dvije opcije:
a) Nabavite ga na eBayu, ima ih po niskim cijenama (ja još nisam, ali vjerojatno hoću).
b) Možete iskušati metodu koju sam ja isprobala s crème brûléeom jednom. Kad je dio s kremom gotov, sve stavite u frižider i pustite da se dobro, dobro ohladi. Zatim u pećnici uključite gornji grijač skoro na najjače. U jedan veliki pleh stavite kocke leda pa na njih pleh s kolačem. Pospite kolač cukarom i onda sve skupa gurnite u pećnicu dok se cukar ne rastopi. Morate biti pažljivi da ne ostavite kolač predugo u pećnici jer se led brzo topi, a ako zaboravite pa slučajno odete telefonirati mami, sve bi se zajedno (uključujući i kremu) moglo rastopiti. A to ne želimo. Ne nakon što je sve do pred kraj išlo sjajno.
By the way, ovaj moj cukar na slikama nije svugdje ravnomjerno karameliziran i ponegdje je ostao bijel iz čistog razloga što sam napravila grešku u koracima i nisam obavijestila Loretu da mi treba brener za spaliti pola stana – ona je (logično) računala na to da mi treba za nekoliko malih crème brûléea pa mi nije donijela dodatno punjenje plina. Svejedno, preživjele smo koju nekarameliziranu mrvicu 🙂
