“Ti si luđa od nje.” To je valjda najbolji kompliment koji sam dobila u zadnje vrijeme. Onaj zbog kojeg se još malo zaljubiš u onoga tko ti ga je dao.
Da pojasnim:
- govornik = VIP
- ona = Amélie Poulain
Nedavno smo napokon pogledali film o kojem sam mu toliko trubila, jedini film koji imam na DVD-u i koji stoji na polici, među knjigama. Jedan od rijetkih koje sam u stanju gledat ponovo i ponovo i uvijek se smijati na istim mjestima, Amélie.
Jedan od onih klišeja u koji se svaki student francuskog zaljubi i misli da je po tome totalno jedinstven, a onda shvati da na svijetu postoji još milijarda ljudi koji obožavaju baš to isto što i on. Ali već vas ta priča toliko uvuče i postane dio vas da vas i nije briga što je pomodna i općeraširena.
Tako je to s Amélie, Malim princom, posterima Toulouse Lautreca i sl.
A biti luđa od Amélie, utjelovljenja pozitivne i šarmantne ludosti – bolje od toga ne može. Barem ne u mom svijetu.
Ležali smo tako i gledali, smijali se, uživali u filmu i prekrasnoj filmskoj glazbi Yanna Tiersena kad odjednom, jedna od najpoznatijih scena u filmu: Amélie žličicom lomi karamel na vrhu crème brûléea. VIP-u se ozari lice.
– Aaa, i ja bi. Kad ćeš ti meni napravit crème brûlée?
– Kad god hoćeš.
I stvarno, crème brûlée je toliko jednostavan desert da ga baš možete napraviti kad god hoćete. Dobro dođe brener, ali ako ga i nemate, sve se to riješi gornjim grijačem u pećnici. S razlogom klasik francuske kuhinje – jednostavan, a profinjen. Svilenkasta krema ispod hrskavog karamela. Ako hoćete, možete joj dodati i neku aromu po želji, sve prolazi – što god vam srcu drago.
