Nisam vam o tome pisala – što smatram svojim velikim propustom i ipak se nadam da ću to kad-tad ispraviti barem jednim postom – ali lani u siječnju VIP i ja bili smo u New Yorku. Dva tjedna Velike jabuke teško se mogu sažeti u dva posta, ali dat ću si jednom truda.
U međuvremenu, nostalgiju mi liječe muffini s borovnicama.
U gradu u kojem je Brandon Stanton oduševio svijet svojim portretima prolaznika, jedino je logično dan započeti promatranjem ljudi (što nekako puno bolje zvuči na engleskom – people watching) pa smo to i činili. Svaki dan.
Blizu hotela, između Šeste i Sedme avenije, bio je jedan Prêt-à-Manger u kojem smo imali svoj (pravi turistički) jutarnji ritual: obilat doručak kakav doma ni u snu ne bih jela + okvirno planiranje što ćemo toga dana raditi, a sve zaliveno pozamašnom količinom one vodice koju Amerikanci nazivaju kavom i začinjeno gledanjem rijeke ljudi koja žuri ulicom točno pred nama. Dijelilo nas je samo veliko staklo: nas koji smo opušteno pijuckali kavu i imali sve vrijeme ovoga svijeta i sve te užurbane šarolike ljude kojima ni sve vrijeme ovog svijeta ne bi u tom trenu bilo dovoljno.
Često bismo taj naš doručak zasladili croissantom od marcipana (mljac) ili muffinima od borovnice (isto mljac). Kako sad baš nemam vremena za eksperimentiranje s tijestom za croissante, puno su jednostavniji vremenski stroj za okusni povratak u njujorška jutra bili muffini s borovnicama. Krajnji je rezultat vrlo sličan onome što smo jutrima grickali. Jest da im kava nije Bog zna što, ali Amerikanci su ipak puno pragmatičniji od Francuza pa su i ovi muffini gotovi u rekordnom roku.
A u rekordnom roku i nestaju.
