Uvijek kad me nema duže vrijeme, ne znam otkud da krenem. Od zadnjeg posta dogodilo se nekoliko stvari ali dvije su bitne – dala sam zadnji ispit i preselila na koji mjesec u južnije krajeve (ne brinite, nisam se pretvorila u lastavicu, samo sam otišla doma u Dubrovnik). S kuhinjom se nisam baš puno družila, a kad jesam, uglavnom sam se držala dobrog, starog i provjerenog. S druge strane, kompjutera mi je bilo preko glave jer sam po cijele dane tipkala nešto za diplomski i kad se sve zbroji i oduzme, blog je ostao kratkih rukava.
Ipak, ovih su se dana u kuhinji mućkale stvari vrijedne pažnje. Zadnje mućkanje te vrste odvijalo se danas prije ručka i ujedno je današnja tema: panna cotta. Iskreno, donedavno jesam bila svjesna njezina postojanja, ali me nimalo nije privlačila da je probam. Neko bijelo brdašce s malo šumskog voća? Hmmm… hvala, ali ja ću ipak komad čokoladne torte. Bogu hvala, jedan me je švedski stol priveo pameti.
Prvi put sam panna cottu probala ovo proljeće u Cavtatu u hotelu Croatia. Vidjela sam je na tanjuru jednog finog, uglađenog gospodina pa – kud svi, tud i mali Mujo, odlučila i ja probati. Iako za kuhinju toga hotela imam sve same hvalospjeve (od predjela pa do deserta – divota), panna cotta me nije oborila s nogu; za moj je ukus bila tvrda i nedovoljno slatka. Ipak, dogodio se napredak: vidjela sam da ne grize (dapače, vrlo je zgodno ako vi ugrizete nju). Sljedeći put sam je probala u jednom drugom restoranu i panna cotta se naglo popela na prvo mjesto moje liste za isprobavanje. Mama i ja smo kemijale nešto s receptom Jamieja Olivera i otkrile toplu vodu.
Kad dovršite svoju dozu na prozoru i već odložite aparat…
… na krevetu nađete (puno urednije načetu) maminu pa ukradete još malo dok nje nema.
Vjerujem da dobar dio vas ima neke svoje recepte za ovu tako jednostavnu i laganu slasticu, ali evo do čega smo mi došle:
