Gospođa Nina Garcia očito je dama s puno stila. Svoje prste imala je u časopisima poput Elle i Marie Claire, a surađivala je s facama poput Marca Jacobsa i, vjerujem, sve to dobro unovčila. Da ne bi pod stare dane bila siromašna, pripomogla sam joj i ja tako što sam prije cca godinu dana kupila njezinu knjigu „STOTKA: Vodič kroz predmete koje svaka žena sa stilom mora imati“. Tu sam lijepu knjižicu s bogatim ilustracijama Rubena Toleda otvorila puno puta, doduše uvijek kad mi je bilo dosadno, (a nikad kad nisam znala što obući), ali postala mi je jedna od dražih na mojoj mega-polici za knjige koja mog dragog ispunjava tjeskobom da bi se jedan dan taj moj stan mogao pretvoriti u knjižnicu. U Stotki Nina preporuča svašta, a iako bi vas moglo iznenaditi što se među preporukama pojavljuju krpe za jogu, sigurna sam da ćete za malu crnu haljinu pomisliti „pa naravno“.
Pa naravno, mala crna haljina je nezaobilazna, bar u mom slučaju. Doduše, ja ih toliko volim da kod mene ima jedna na preklop (djelo moje babe), jedna s čipkom (slučajno pogođeno sniženje u Mangu), jedna pamučna (idealna za proljetne izlete na faks) i jedna još iz srednje škole, H&M, sa satenskom vrpcom, malo nošena, koja strpljivo čeka da je malo skratim pa da se vrati u igru. Što se mene tiče, mala crna haljina i sve što na nju nalikuje, zasluženo ima kultni status.
A isti takav status u mojim očima ima i dobra čokoladna torta. Kakav to gurman na svom repertoaru nema barem jedan recept za čokoladnu tortu od koje vam se kad zatvorite oči opojni okusi šire sve od tjemena pa do nožnih prsta, a za koju vam istovremeno okusni pupoljci pjevaju „Aleluja“? Onda otvorite oči (treba vilicom naciljati tortu na tanjuriću) pa ih ponovno zatvorite i: replay. Ne znam koja mi je najdraža čokoladna torta koju sam ikad jela isto kao što ne znam koja mi je od mojih crnih haljinica najdraža. Svaka ima nešto svoje, ali ova torta o kojoj je danas riječ prava je crna haljinica – brzinsko rješenje za mnoge probleme.
Prvi put sam je pravila kad su mi cure s faksa prije koji mjesec došle na druženje. Tad je bila bez fila, samo prelivena čokoladnom glazurom. Dodala sam joj koricu i sok od naranče i polučila je odličan uspjeh. Nakon što sam je napravila, zaključila sam da izgleda preuštogljeno za tako opuštenu priliku, to sam rekla Mirku koji je u času našao rješenje u vidu čačkalice kojom je po vrhu ispisao: „Draga mi ne da da jedem ovu tortu“ – ležernost torte je spašena, a on je mirno izrazio svoje nezadovoljstvo čekanjem.
Drugi put tortu sam pravila svojoj najboljoj prijateljici za rođendan i tad sam je prerezala na pola i nadjenula ganacheom (ista količina gorke čokolade i vrhnja za šlag; vrhnje provri, njim se prelije naribana čokolada i pričeka se da se sve malo stisne – njam!). Kako je moja prijateljica prava cura koja je apsolvirala Stotku i prije nego što je izdana, tortu sam obukla u ticino masu, obložila je zlatnim prahom i na vrh stavila dvije roze ticino Birkin torbe plus još jednu smeđu no-name. Žao mi je što je nisam stigla slikati, ali ukrašavala sam je točno pred izlazak i ipak sam odabrala tuširanje, a ne fotografiranje.
Ono što sam ovim pomalo preogromnim uvodom htjela reći je da ovu tortu možete primijeniti u svim situacijama – možete je ostaviti golu pa je pravi popodnevni kolač, prelijte je čokoladnom glazurom pa se pretvara u torticu za večeru na koju ste pozvali prijatelje; nadjenite je ganacheom i obložite ticinom pa ste dobili mmm rođendansku tortu. Kao mala crna haljina koju nosite uz ravne vojničke čizme i džemperić kada idete na posao, uz zlatne japanke kad ljeti idete s prijeteljcom na večernju kavu ili uz štikle od 12 cm i zanimljiv nakit kad idete na vjenčanja ili disco pohode.
